PETAR PRERADOVIĆ

Oznake

, , , ,

(19.3.1818.-18.8.1872.)

PETAR PRERADOVIĆ

Možda zvuči paradoksalno, ali hrvatski pjesnik Petar Preradović svoja je prva poetska djela napisao na njemačkom, iako je većina njegovih pjesama zapravo svojevrsna oda materinjem hrvatskom jeziku.

Preradović je rođen 19. ožujka 1818. godine u mjestu Grabrovnica pokraj Đurđevca. Za vojnu se službu školovao u Bjelovaru i Bečkom Novom Mjestu te nakon završetka obrazovanja, zbog prirode posla, često mijenja mjesta boravka. Službuje uglavnom izvan Hrvatske, a kroz svoju je karijeru u vojnoj hijerarhiji uspio steći čin generala.

Poezija koju je Preradović pisao uglavnom je bila domoljubne tematike i u najvećoj mjeri refleksija na ondašnje političko stanje u Hrvatskoj, te ga se tretira kao jednog od vodećih pjesnika Ilirizma. Ilirski je preporod, naime, iznjedrio individue različitih profila, pa tako i nekoliko velikana hrvatske pisane riječi među koje Petar Preradović svakako pripada u punom smislu te riječi.

Analizirajući Preradovićev opus može se primijetiti da u jednom razdoblju svog plodonosnog stvaralaštva pjesnik piše ljubavnu, pomalo makabričnu poeziju, koja je uporište najvjerojatnije imala u poprilično nesretnim trenucima privatnog, konkretno bračnog života. Prvi je pjesnikov brak završio tragično, jer su mu umrli i žena i djeca, a ni sa drugim nije imao previše sreće. Upravo u to vrijeme nastaje njegova možda ponajbolja pjesma Miruj, miruj srce moje, koja je kasnije i uglazbljena.

Osim već navedenih stihova, u antologiju su hrvatske poezije ušle i ostale, prvenstveno domoljubne pjesme, inspirirane stalnom borbom kako za hrvatski jezik tako i za hrvatsku opstojnost općenito. Kroz njih se jasno osjeća autorov poziv narodu da prestane biti letargičan i krene u borbu za vlastite vrijednosti, pritom posebno apostrofirajući materinji jezik i domovinu kao nešto što se jednostavno mora obraniti i sačuvati.

Petar Preradović samo je jedan u nizu neospornih hrvatskih domoljuba koje je smrt zatekla izvan Hrvatske. Umro je 18. kolovoza 1872. u Beču, gdje je tada i pokopan. Sedam godina kasnije njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu i sahranjeni u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Oglasi

KRVAVI KRIŽEVAČKI SABOR

Oznake

, , ,

(27.2.1397.)

Posljednja dva desetljeća XIV. stoljeća u Hrvatskom su Kraljevstvu bila obilježena mnogobrojnim sukobima oko prijestolja što se posebno intenziviralo nakon smrti Ludovika I. Velikog u rujnu 1382. godine. Kako pokojni kralj nije imao muškog potomka, naslijedile su ga njegova kćer Marija i supruga Elizabeta Kotromanić, ali su na tron pretendirali i Karlo Drački, Ludovik Napuljski, te tadašnji Marijin zaručnik – kasnije suprug – Žigmund Luksemburški.

Iako je nakon Ludovikove smrti njegov daljnji rođak Karlo Drački 31.12.1385. godine okrunjen za kralja, već je nakon manje od dva mjeseca poslije krunidbe ubijen, pa je hrvatsko-ugarski kralj 1387. postao spomenuti Žigmund I. Luksemburški.

KRIŽEVAČKI SABOR (1397.)

Taj turbulentan kraj četrnaestog stoljeća nije markiran samo unutrašnjopolitičkim previranjima nezadovoljnih velikaša, koji su nastojali detronizirati Žigmunda, nego su realnu opasnost konstantno predstavljali i tradicionalni neprijatelji Turci. Kralj je stoga odlučio okupiti vojsku te Osmanlije protjerati s Balkanskog poluotoka računajući kako će time, između ostaloga, osnažiti prijestolje i riješiti se uvijek prisutne latentne opasnosti gubitka vladarskog trona. Ovaj ambiciozni plan, međutim, doživio je potpuni krah u rujnu 1396. kod Nikopolja, gdje su Turci nanijeli težak poraz Žigmundovoj kršćanskoj vojsci. I premda se kralj uspio spasiti, u domicilnom kraljevstvu uopće nisu znali da li je preživio i hoće li se vratiti na prijestolje, a poraz kod bugarskog Nikopolja samo je učvrstio nastojanja jednog dijela hrvatskih i ugarskih velikaša da za novoga kralja izaberu Ladislava Napuljskog. Na čelu onih koji su pod svaku cijenu željeli promjenu na prijestolju bio je bivši hrvatski ban Stjepan Lacković, također jedan od sudionika nikopoljske katastrofe.

Žigmund I. Luksemburški u kraljevstvo se vratio početkom 1397. godine i za kraj veljače sazvao sabor u Križevcima na koji je Lacković, uz popratno pismeno kraljevo obećanje kako mu se ništa neće dogoditi, pozvan zajedno sa svojim istomišljenicima. Saborovanje je imalo svrhu razjasniti posljednje događaje i poslužiti kao platforma za pomirenje aktualnog kralja sa nezadovoljnim velikašima.

Vjerujući kraljevoj riječi, kao i mnogi u hrvatskoj povijesti prije i poslije njega, Lacković je čete i naoružanje ostavio dalje od mjesta održavanja sabora. U početku je sve bilo u redu, ali s vremenom je došlo do žestokog – prvo verbalnog, a potom i fizičkog – sukoba između Lackovićevih i kraljevih privrženika. Bivšeg su hrvatskog bana optužili za izdaju te na njega i njegovu konsterniranu pratnju podigli oružje i poubijali ih. Epilog ovog krvavog događaja bio je izbacivanje mrtvih tijela hrvatskih velikaša kroz prozor sabornice i ubojstvo još tridesetak Hrvata, koji su na vijest o pokolju krenuli u obračun sa Žigmundovim pristašama.

Nakon krvoprolića u Križevcima diljem Hrvatske i Bosne podignute su bune, pa se kralj sklanja u Ugarsku, akceptirajući činjenicu o mogućoj osveti mnogobrojnih Lackovićevih istomišljenika.

Križevački sabor bio je, nažalost, samo još jedan ogledni primjer kako su Hrvati kroz povijest ginuli pokušavajući jednog okrutnog apsolutističkog stranog vladara zamijeniti drugim, isto takvim, ili u nekim slučajevima još i gorim tuđinskim suverenom na čelu vlastitog kraljevstva.