Oznake

, , , ,

(5.9.1638.-1.9.1715.)

Bogata francuska povijest obiluje osebujnim ličnostima. Bilo je tu čudnih, umno poremećenih vladara, ambicioznih svećenika koji su se ponašali kao da osim duhovne imaju i svjetovnu vlast, plemića koji su iskazivali pretenzije na prijestolje, pa i žena kao što su Ivana Orléanska ili Marija Antoaneta – svaka posebna i upamćena na svoj način. Ali, sve ih je uspio natkriliti i zasjeniti Luj XIV., francuski kralj, koji se proglasio ni manje ni više nego „Kraljem Sunce“.

Rođen je 5. rujna 1638 u Saint-Germaine-en-Laye, u dinastiji Bourbon, kao prvi od dvojice sinova Luja XIII. i Ane Austrijske. Otac mu je umro kada je Luj imao samo pet godina, pa je umjesto njega vladala majka i regentica kraljevstva, ali je sva vlast zapravo bila koncentrirana u rukama kardinala talijanskog podrijetla Julesa Mazarina, glavnoga ministra. Iako je službeno okrunjen 7. lipnja 1654. u Reimsu, samostalne vladarske ovlasti preuzeo je tek 1661. kada je kardinal Mazarin umro. Zbog političke situacije i okončanja rata sa Španjolskom, Luj XIV. je 1660. godine bio primoran oženiti se s infantkinjom Marijom Terezijom , kćerkom španjolskoga kralja Filipa IV. S njom je imao šestero djece, tri kćeri i tri sina, rođenih između 1661. i 1672. godine.

LUJ XIV. FRANCUSKI

Kao kralj, smatrao je da je njegova vladavina božansko pravo, pa se miješao u sve što se ticalo života u Francuskoj. Određivao je način ponašanja podanika na dvoru, što će se u državi proizvoditi, kako treba izgledati i ponašati se vojska, a čak je diktirao i modne trendove. Gradio je spomenike, mijenjao izgled gradova, ali vrhunac je bila gradnja veličanstvenoga zdanja – dvorca Versailles – basnoslovno skupe građevine, kamo je 1682. iz Pariza premjestio svoje sjedište. Tako je kralj upravljao podanicima, trudeći se svoju neograničenu vlast učiniti prisutnom u svim sferama društva. Parlament je, naravno, u potpunosti marginalizirao, savjetujući se samo sa nekoliko stručnih ministara.

Do 1679. godine Luj je uglavnom uspješno ratovao. Njegov je ekspanzionizam, međutim, ugrozio mnoge države, pa su se gotovo sve europske sile udružile kako bi ga zaustavile. Iako je stvorio respektabilnu vojsku, ipak je 1714. morao potpisati mirovni sporazum, koji je značio i kraj francuske supremacije.

Osobni mu je život također bio buran. Nakon smrti supruge imao je veliki broj ljubavnica, što je rezultiralo mnogobrojnom izvanbračnom djecom. Po drugi se puta oženio markizom de Maintenon, ali je taj brak držan u strogoj tajnosti i izvan Versaillesa nitko za njega nije znao.

Iako je Francusku moć doveo do vrhunca za vrijeme svoje vladavine, obilna rastrošnost stvorila je velike probleme i njemu, a posebice njegovim nasljednicima te u konačnici proizvela slom monarhije. Francuski narod nije ga volio zbog apsolutnog stila vladanja, a nije imao ni razumijevanja za ogromne materijalne izdatke koje je prakticirao izdvajati održavajući megalomansku raskoš Versaillesa.

Luj XIV. umro je od gangrene, 1. rujna 1715., samo četiri dana prije nego što je navršio sedamdeset sedam godina života. Vladao je sedamdeset i dvije godine, što je apsolutni europski rekord u vremenu provedenom na prijestolju. Njegova dugogodišnja vladavina najbolje se može opisati upravo rečenicom koju je navodno izrekao: „L’ état c’est moi.“, tj. „Država sam ja.

Oglasi