Oznake

,

(20.4.1889.-30.4.1945.)

Kroz svjetsku su se povijest vodili mnogobrojni krvavi ratovi i sukobi, ali Drugi svjetski rat bio je najrazorniji i općenito proizveo najveće gubitke u ljudskim, materijalnim, infrastrukturalnim, kulturološkim i gospodarskim resursima. Nesumnjivo najveći krivac za taj, gotovo kataklizmički scenarij, bio je Adolf Hitler. On je, zajedno sa svojim suradnicima, započeo sukob koji će životima, bijedom, nesrećom i koncentracijskim logorima platiti milijuni ljudi. Taj poluobrazovani propali slikar, neradnik, mediokritet i fanatični obožavatelj germanske mitologije i Wagnera tridesetih se godina XX. stoljeća iz besposličara i boema pretvorio u najspominjaniju osobu novije povijesti. Zbog svojih je fantazija i iluzija o rasnoj superiornosti Njemačku gurnuo u katastrofu od koje se oporavljala desetljećima nakon završetka rata, a svastiku – stari hinduistički simbol koji personificira Sunce i plodnost, dakle život – pretvorio u najomraženiju insigniju kroz čitavu povijest ljudskoga roda.

DJETINJSTVO (1889.-1907.)

Adolf Hitler rođen je 20. travnja 1889. u Braunauu na Innu, malom gradiću na austrijsko-njemačkoj granici. Njegova majka Klara Pölzl bila je treća žena Aloisa Hitlera, Adolfova oca, koji je do 1876. nosio prezime Schicklgruber. Roditelji su mu se vjenčali 7. siječnja 1885., a kako su kao bratić i sestrična bili u krvnom srodstvu, dozvolu za sklapanje braka morao je izdati Rim. Osim budućeg Führera imali su još petero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi, tako da su Adolf i njegova mlađa sestra Paula jedini uspjeli preživjeti. Obitelj nije dugo ostala u Hitlerovom rodnom mjestu, jer već 1892. otac Alois, kao viši carinski inspektor, počinje raditi u Bavarskoj te se iz malog austrijskog gradića sele u Njemačku. Već 1895. ponovno mijenjaju prebivalište i odlaze u austrijski Fischlham, gdje tada šestogodišnji Adolf započinje školovanje. Tri godine kasnije Hitler je, zbog gotovo nomadskog života svoga oca, upisan u školu u Lambachu da bi se u studenom 1898. konačno skrasili u Leondingu pokraj Linza.

Godine 1900. Adolf je krenuo u srednju školu i odmah se suočio s problemima. Prijatelja nije imao, postao je bahat, svojeglav i neprilagodljiv, jednostavnije rečeno, uopće se nije snašao među svojim adolescentnim vršnjacima. Učenje i prihvaćanje novih obveza također mu nisu bila jača strana, pa je morao ponavljati prvu godinu. Srednjoškolski početni neuspjeh još je više zakomplicirao Hitlerov ionako loš odnos sa strogim, autoritativnim i često agresivnim ocem. Kada je 1903. Alois Hitler umro, mladi se Adolf konačno riješio pritiska uvijek namrgođenog oca kojega nije volio. Aloisova smrt, međutim, nije utjecala na njegovo obrazovanje. I dalje je jedva uspijevao provlačiti se kroz srednju školu, pa 1905. opet ponavlja razred. Posljednju je školsku godinu išao u Steyr i tada odlučio zauvijek napustiti školu, opijen vlastitim fantazijama i iluzijama o tome kako će postati veliki umjetnik. Od tada pa sve do majčine smrti, u prosincu 1907., Hitler je živio potpuno bezbrižno, bez ikakve namjere da nešto radi i bez realne perspektive o budućoj karijeri. Financirale su ga majka i teta, a jedino svoje što je imao bile su maštarije o sebi kao likovnom umjetniku koji nikada neće sjediti u nekom uredu kao što je to činio njegov otac. Te su ga fantazije godine 1907. odvele u Beč, gdje je namjeravao upisati Akademiju. Međutim, san o slikarstvu srušen je već na prvoj stepenici, prijemnom ispitu, koji samouvjereni budući Führer nije uspio položiti. Poražen i konsterniran neuspjehom vratio se u Linz neposredno prije majčine smrti. Nakon što je teško bolesna Klara Pölzl-Hitler umrla, Adolf je vjerojatno prvi i zadnji puta u životu osjetio tugu za voljenom osobom. Naime, kroz čitavo vrijeme svoga života nikada nije volio nikoga osim majke i samoga sebe.

MLADOST (1907.-1914.)

Kada mu je umrla majka Hitler je imao osamnaest godina. Više nije mogao računati na njenu izdašnu financijsku pomoć, koju mu je uvijek bezrezervno pružala, svjesno ili nesvjesno podupirući njegovu lijenost i beskorisnost. Kao osoba bez oba roditelja počeo je dobivati mjesečnu pomoć od države koja mu je, uz ono što je ostalo od majke, sasvim dostajala za nastavak besposličarenja. Zaposliti se, naravno, nije namjeravao već je početkom 1908. odlučio ponovno otići u Beč.

Rekonstruirati njegovu petogodišnju bečku avanturu iz danas raspoloživih izvora ili literature vrlo je teško. Hitlerove suviše subjektivne opservacije iznesene u knjizi Main Kampf zaista ne daju i na mogu dati vjerodostojan pregled tog razdoblja njegova života. Teško je, naime, povjerovati u izuzetno konfuzno prikazivanje osobne turobne situacije na rubu preživljavanja, a da i dalje nigdje na vidiku nema nikakvog posla, pa niti naznaka da je išta namjeravao raditi ili barem prionuti traženju istog. Jedino čime je popravljao svoj budžet bila je povremena prodaja slika, njegovih vlastitih djela. Hitler u Beču, kao uostalom ni prije, a niti kasnije, nije imao pravoga prijatelja. Njegova druženja s drugim ljudima uvijek su bila površna i trajala su onoliko dugo koliko je nad njima mogao dominirati ili dok su mogli slušati njegove tirade uperene protiv svega što je njemu osobno smetalo. Bio je i ostao u potpunosti asocijalan, a to što nije imao društvo i prijatelje proizlazi iz činjenice da ih nije niti tražio. U vrijeme boravka u Beču Hitler je imao dvadesetak godina, dakle dob u kojoj su se njegovi vršnjaci intenzivno družili. On jednostavno nije bio takav, egzistirao je kao da je sam sebi dovoljan. Kontakte sa ženama također je izbjegavao i živio u celibatu, a sa povremenim mizoginističkim ispadima davao je do znanja kako mu nikakvo druženje sa suprotnim spolom ne pada na pamet. Jedino u čemu je u to vrijeme neizmjerno uživao bili su odlasci u operu i čitanje germanske mitologije, kojima je doslovno bio opsjednut. Fascinirali su ga Richard Wagner i likovi mitoloških junaka, uglavnom samotnjaka, neshvaćenih i odbačenih kakvim se i sam smatrao, jer je vjerovao kako nitko ne prepoznaje njegovu genijalnost. Upravo su se u to vrijeme u njemu počele razvijati neke karakterne osobine koje će kasnije, u punoj snazi izaći na vidjelo. Bile su to osvetoljubivost, egoizam, narcisoidnost i okrutnost, karakteristike koje čovjeka u konačnici čine, u najblažem smislu riječi, hladnom i beskrupuloznom osobom. Bečka epizoda Adolfa Hitlera također je u njemu generirala ono što je tridesetak godina kasnije viđeno u svoj svojoj strahoti – ekstremni antisemitizam. Kada je i zašto Hitler paranoično zamrzio Židove ostaje otvoreno pitanje oko kojega postoji niz kontradiktornosti i različitih verzija. On osobno za sebe kaže da se to dogodilo upravo u multikulturalnom Beču, gradu gdje je živio pet godina i kojega je kroz to razdoblje zamrzio. Stoga sredinom 1913. pakira ono malo osobnih stvari te napušta grad i državu koje nije volio. Iz austrijske se prijestolnice uputio u drugu, onu bavarsku. U Münchenu će ostati oko četrnaest mjeseci, sve do onih kobnih dana 1914., kada je u Sarajevu ubijen austrijski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand Habsburški.

KAPLAR (1914.-1920.)

Početak Prvog svjetskog rata za Hitlera je bio izuzetan događaj, nešto što ga je nakon dugo vremena ispunilo u potpunosti. Kasnije je nebrojeno puta ponovio kako su mu te četiri ratne godine bile najbolji dio života. Sada već dvadesetpetogodišnjak, oduvijek nezainteresiran za bilo kakav posao, preživljavajući na marginama društva, Hitler se konačno osjetio korisnim i sretnim. U kolovozu 1914. dragovoljno se prijavio u bavarsku vojsku te je uskoro upućen na bojište u Belgiji, a već tri mjeseca kasnije dodijeljen mu je čin kaplara. Iako ni tada nije mogao suspregnuti svoju bahatost i egoizam, u suštini je bio dobar i hrabar vojnik. Čak se uspio i socijalizirati, družio se s ljudima, istina na distanci, ali je konačno bio primijećen i poštovan od svojih kolega. Posebnu čast doživio je u prosincu 1914. kada mu je zbog hrabrosti dodijeljen Željezni križ drugoga reda. Četiri kodine kasnije još će jednom biti odlikovan, ovaj puta istim Željeznim križem, ali prvoga reda. Kod Hitlera entuzijazam za ratovanje nikada nije jenjavao, ali kako je vrijeme odmicalo sve je više bio ogorčen svojom okolinom, padom morala i eskiviranjem bojišnice iz raznoraznih razloga, o čemu je puno slušao, ponajviše dok se oporavljao nakon ranjavanja krajem 1916. godine. Nije mogao shvatiti dezerterstvo zbog straha ili gladi, za njega tako banalnih razloga. On je nakon samo nekoliko mjeseci liječenja ponovno bio tamo gdje se najbolje osjećao – na bojišnici.

U drugoj polovici rata Njemačka je sve teže podnosila njegove posljedice. Nedostajalo je gotovo svega, od gladi i bolesti umiralo se daleko od bojišnice, a ljudi su – posebno u gradovima – sve teže živjeli. Zaredali su prosvjedi i štrajkovi, a antiratno je raspoloženje doživjelo vrhunac. Proporcionalno nezadovoljstvu narastao je i antisemitizam, potaknut prije svega neutemeljenim informacijama kako Židovi ne sudjeluju na bojištu u onolikoj mjeri koliki im je udio u postotku stanovništva. Tražio se krivac za sve loše što se događalo, pa su glavne mete postali pojedini ratni profiteri, socijaldemokrati i pripadnici židovske zajednice. Hitler u to vrijeme nije mogao shvatiti da nekome uopće može pasti na pamet štrajkati dok se gine za domovinu. Kako se rat bližio kraju, a tendencija njemačkog poraza bila sve očitija, njegova mržnja prema pacifistima i tobožnjim krivcima izvan korpusa njemačkog naroda sve je više rasla. Konačno, 11. studenog 1818. Njemačka je potpisala kapitulaciju i sukobi su završeni. Hitler, koji je u protekle četiri godine provedene u vojsci našao zadovoljstvo i mir, ponovno se našao na životnoj prekretnici. Nakon završetka rata još je nešto više od godinu dana službeno ostao pripadnik vojske, a kada je početkom 1920. konačno demobiliziran, shvatio je da sudbina Njemačke u budućnosti mora biti u znatno čvršćim rukama. Adolf Hitler, koji je ratnim porazom bio toliko konsterniran i frustriran, donosi odluku koja će ga zauvijek zabilježiti kao jednu od najspominjanijih osoba u povijesti – postati će političar.

ADOLF HITLER

POLITIČAR (1920.-1933.)

Napustivši vojsku ne svojom voljom, Hitler se ponovno našao na početku. Bez obrazovanja, perspektive i bilo kakvog suvislog cilja počeo je svraćati na seminare za govornike u Münchenu. Ubrzo je držao predavanja, otkrivši u sebi sasvim novi talent, sposobnost govorništva. Njegov je verbalizam nailazio na pozornost sve većeg broja ljudi, posebno vojnika, ali i svih onih koji su u Židovima i socijalistima vidjeli krivce za sve svoje nedaće. Hitler je poraženima i razočaranima držao govore koje su oni razumjeli, agitirajući protiv svih i svakoga tko se nije uklapao u onakvu Njemačku kakvu je on zamislio: veliku, moćnu i nadasve „čistu“, očišćenu od Židova, marksista, socijalista i komunista. Držeći govore, koji su mu u to doba rezignacije većine stanovništva sasvim dobro prolazili kod slušača, jedne se večeri našao u münchenskoj pivnici na skupu minorne Njemačke radničke stranke. Replicirajući jednom od govornika, Hitler je održao govor koji ga je učinio zvijezdom večeri, pa ga je predsjednik pozvao da se uključi u rad stranke. Iako mu u početku stranački angažman nije bio cilj, ipak se dva dana kasnije predomislio i postao članom. U samo nekoliko mjeseci postali su respektabilni politički faktor u Münchenu, a kako bi privukli što veći broj pristaša različitih političkih uvjerenja, promijenili su ime u Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka. Svoj su program sa dvadeset pet najvažnijih ciljeva iznijeli početkom 1920. godine. Osim planova za poboljšanje gospodarskog stanja i apsolutnog ujedinjenja svih Nijemaca, u programskim se smjernicama našla i točka koja je sugerirala priznavanje građanstva samo onima čiste njemačke krvi. Grb i zastavu stranke osmislio je i izradio Hitler osobno, a za simbol je izabrana svastika. On je i dalje svojom osebujnom retorikom agitirao na stranačkim skupovima, privlačeći nove članove. Iako mu je već početkom 1921. nuđeno predsjedničko mjesto, Hitler je to odbio u potpunosti se angažirajući samo oko propagande. Ipak, nakon što je, zbog različitosti mišljenja i pristupa ostvarenju ciljeva došlo do raskola u stranci, odlučio je ponuditi ostavku. Međutim, umjesto prihvaćanja njegovog odlaska članovi su ga, sa samo jednim glasom protiv, u srpnju 1921. izabrali za predsjednika. Popularnost mu je naglo porasla, ali je još uvijek bila samo lokalnog karaktera, a i stranka je shvatila da mora izaći iz münchenskih okvira. Postupno, polagano, ali i uspješno Hitler i stranka izlazili su iz izoliranosti Bavarske te zauzimali političku poziciju i u drugim dijelovima Njemačke. Hitler u početku ničime nije odavao da želi biti u središtu pozornosti ili zavoditi diktaturu u stranačkoj hijerarhiji. Stvari su se počele mijenjati tijekom 1922., a posebno 1923., kada je počeo drugačije razmišljati o sebi kao vođi stranke, pa je u svojim govorima sve više naglašavao potrebu za čvrstom osobom koja će jednoga dana stajati na čelu Njemačke.

Krajem 1923. Hitler je završio u zatvoru zbog organiziranja i provođenja puča uzrokovanog katastrofalnom gospodarskom situacijom u Njemačkoj. U travnju iduće godine osuđen je na pet godina zatvora, a već nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1924., bio je na slobodi. Suđenje i boravak iza rešetaka iskoristio je za samopromociju u lidera desničarske ideologije, spoznavši u sebi kapacitete daleko veće od dotadašnjih. Reklama koju je među sve većim brojem pristaša priskrbio uhićenjem i osudom jednostavno se morala iskoristiti. O njemu su pričali i pisali kao o heroju, a njegov ionako jak ego time je toliko multipliciran da više nije imao sumnje kako je upravo on predodređen postati njemačkim vođom. Početkom 1925. krenuo je u rekonstrukciju, zbog posljednjih događaja gotovo umrtvljene Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. Bez obzira na Hitlerovu veliku popularnost, stranka je na izborima za Reichstag 1924. dobila minornu podršku, sve zajedno manje od tri posto glasova. Nacizam očito još uvijek nije bio prepoznat kao nešto što će zemlji donijeti prosperitet i napredak, pa je stranku trebalo temeljno obnoviti i predstaviti što većem broju ljudi. Iduće tri godine Hitler je širio utjecaj stranke daleko izvan Münchena i Bavarske, okupljao nove članove te polako uspostavljao osobni kult ličnosti. Kroz to se vrijeme u njegovim govorima povećao broj neprijatelja i kočničara njemačkog gospodarskog i političkog boljitka. Socijalistima, marksistima i komunistima sada su se pridružili slobodni zidari, boljševici, demokrati i internacionalisti, a što se Židova tiče, oni su bili konstanta, vječni i najveći krivci. Hitler je svoju genocidnu terminologiju usmjerenu prema njima jačao zajedno sa svojom egocentričnošću i idolatrijom. Usprkos svemu tome ni sljedeći izbori za Reichstag 1928. nisu bitno poboljšali rejting stranke, pa ni desne političke opcije općenito. U izbornim rezultatima potvrdila se dominacija lijevih stranaka, a Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka dobila je manje glasova nego četiri godine ranije. Hitlera nije obeshrabrio izborni neuspjeh na državnoj razini, jer je stranka napredovala i jačala u lokalnim okvirima raznih dijelova zemlje. Bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi nešto što će pogodovati prepoznavanju stranke i Hitlera osobno kao nezaobilaznih političkog faktora. Prigoda za to ukazala se vrlo brzo, niti dvije godine nakon izbora. Naime, krajem 1929. Njemačku je potresla teška ekonomska kriza i početkom 1930. prouzročila pad vlade. Još jedni izbori koji su uslijedili Hitlera i njegovu stranku izbacili su u orbitu njemačkog političkog života. Od zanemarivih 2,6 posto glasova za manje od dvije godine postali su druga stranka sa respektabilnih i nevjerojatnih 18,3 posto, osiguravši 107 mjesta u Parlamentu. Više od šest milijuna Nijemaca u nacističkoj je stranci prepoznalo spasitelje ekonomski uništene države, a Hitler je postao osoba koja se apsolutno više nije mogla ignorirati. Kako se stanje u zemlji nije mijenjalo, čak je postajalo još i gore, u srpnju 1932. objavljeni su rezultati još jednih izbora za Reichstag. Hitlerova stranka dobila je 37,4 posto glasova i postala vodeća politička opcija, a on je sada figurirao kao neosporni budući kancelar. Međutim, u ljeto 1932. to se ipak nije dogodilo, pa se nesuđeni prvi čovjek njemačke vlade, ponižen i frustriran, suočio sa porazom koji je na njegovu narcisoidnost djelovao poput zemljotresa. Ne odstupajući od kancelarskog mjesta i ne želeći ništa manje od toga, Hitlerovi su stranački kolege odbili sva ostala ponuđena mjesta u vladi i bilo kakvu participaciju u vladajućoj strukturi. Ostali se njemački političari, međutim, nisu uspjeli konsolidirati i uspostaviti stabilnu vlast, pa je ono što je Hitleru bilo uskraćeno ljeti 1932. vraćeno samo nekoliko mjeseci kasnije. Nakon silnih pregovora, razgovora i nepopustljivosti nacista, Adolf Hitler je 30. siječnja 1933. položio prisegu kao njemački kancelar. Ništa mu više nije stajalo na putu provođenja šovinističkih i rasističkih ideja, te pretvaranja u stvarnost vlastitog sna o novoj, velikoj državi s njim na čelu. Od tog trenutka Njemačka, jedna od vodećih europskih zemalja u svakom pogledu, nikada više neće biti ista. U svoj je sam vrh vlasti involvirala megalomana, demagoga i fanatičnog rasistu s nevjerojatno izraženim mesijanskim kompleksom. Taj će poluobrazovani, uvijek intelektualno inferioran paranoik uskoro čitav svijet povući u sukob i pretvoriti u stratište, a Njemačku u ruševinu gotovo apokaliptičkih razmjera. Njegov san o čvrstom i odlučnom vođi, koji je sanjao potucajući se besciljno i besposleno bečkim ulicama, konačno je ostvaren. Adolf Hitler postao je neprikosnoveni autoritet i vrhovna vlast – postao je Führer.

FÜHRER (1933.-1945.)

Postavši kancelar Reicha, Hitler se osjetio moćnijim od Napoleona. Otvoren mu je put prema provođenju zamisli koje je godinama želio pretvoriti u stvarnost i nije htio gubiti vrijeme. U samo nekoliko narednih mjeseci izvan zakonske snage stavljene su građanske slobode, ukinuti su sindikati i oporbene stranke, a sve ostale institucije morale su se prilagoditi novom režimu. Svi potencijalni i latentni neprijatelji nacizma su zatvarani, ubijani ili su bježali iz zemlje. Represija i brutalnost prema malobrojnima koji se s takvom politikom nisu slagali bližila se vrhuncu, a Njemačku su u ožujku 1933. čekali novi izbori. Međutim, jedan nepromišljen, individualan čin ekspatriranog mladića iz Nizozemske biti će uvod u diktaturu kakvu Njemačka do tada nikada nije imala. Berlin je te večeri, 27. veljače 1933. bio osvijetljen plamenom koji se dizao iz zgrade Reichstaga. Buntovnički raspoložen nizozemski student podmetnuo je požar, prosvjedujući tako protiv nove vlade i sve težih uvjeta života. Simbol njemačke demokracije pretvarao se u prah i pepeo, a nacisti su uvjerili svog vođu kako su palež izazvali komunisti i kako je to početak njihove revolucije. Odmah je uvedeno izvanredno stanje, provođene su racije i brutalna uhićenja. U akciji nisu stradali samo komunisti, već je ovaj slučaj iskorišten za obračun sa svim lijevo orijentiranim njemačkim građanima i strankama. Izbori u ožujku, nakon takve represije samo su učvrstili Hitlerovu vlast, a Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka sada je imala gotovo natpolovičnu parlamentarnu većinu. Palež Reichstaga još je više ojačao naciste i tada u potpunosti ukinuo sva ljudska prava, uveo diktaturu i neviđene progone neistomišljenika. Uspostavljena je cenzura i ukinuta sloboda izražavanja, ali sve to nije bilo ništa prema onome što će uslijediti. Bio je to tek početak.

U kolovozu 1933. Hitler spaja kancelarsku i predsjedničku funkciju u jedno i uvodi jednostranačku diktaturu. Nakon što mu je njemačka vojska dala prisegu, Führer započinje pripreme za ostvarenje suludog plana pokoravanja svijeta jednom vođi i jednoj rasi, koji se temeljio na nacionalizmu, antisemitizmu, antimarksizmu i antikapitalizmu, posebno se referirajući na židovski kapitalizam. Kulminacija antižidovske histerije dogodila se noću sa 9. na 10. studeni 1938., kada su nacisti, uništavajući židovsku imovinu i sinagoge, započeli progon i najavili istrebljenje židovske zajednice u Njemačkoj. Događaj koji je u povijesti ostao zabilježen kao Kristalna noć, bio je samo uvod u tzv. konačno rješenje, fizičko uništenje Židova, ali i svih nepoželjnih ili nedovoljno savršenih stanovnika Trećeg Reicha. Na popisu su se osim Židova našli hendikepirani, homoseksualci, invalidi, Romi, Jehovini svjedoci i sve je njih trebalo sistematski uništiti. U tu se svrhu počinju organizirati i otvarati koncentracijski logori, prvo u Njemačkoj, a kasnije i u ostalim dijelovima Europe.

Napadom na Poljsku, 1. rujna 1939., Hitler je započeo Drugi svjetski rat, najmasovniji pokolj u povijesti civilizacije koji je odnio gotovo šezdeset milijuna života. Nakon Poljske slijedile su Danska, Norveška, zemlje Beneluksa, a zatim i ostale europske države, sve do Sovjetskog Saveza u koji je njemačka vojska ušla 22. lipnja 1941. godine, pa je čitava Europa uskoro gorjela zapaljena nacističkom željom za supremacijom i ekspanzionizmom. Nacionalsocijalistička doktrina u svojoj je suštini imala ideju vladanja cijelim svijetom, gdje je Berlin figurirao kao buduća prijestolnica, te arijevskom rasom kao idealom takvoga novoga svijeta. Zbog dostizanja tog cilja u idućih je nekoliko godina sagrađen veliki broj koncentracijskih logora u kojima su ljudi služili kao pokusni materijal za stvaranje arijevskog nadčovjeka, bili sterilizirani, ubijani glađu, raznim medicinskim tretmanima, bombama, plinom i svim ostalim vrstama oružja, a sve u ime integriteta arijevske rase te pangermanizma.

Krajem 1941. Hitler se sve manje bavio politikom, a sve više genocidom i vođenjem rata. U prosincu se u sukob uključila Velika Britanija, a Führer u svoj svojoj bahatosti odmah početkom mjeseca objavljuje rat i Americi. Bio je to početak kraja Adolfa Hitlera, bez obzira što su se borbe vodile još gotovo četiri godine. Od tada ekspanzionizam sve manje ima primarnu ulogu i postupno se pretvara u zadržavanje osvojenih teritorija. Masovne likvidacije, međutim, nastavljaju se nesmanjenom žestinom, pa se ponekad stjecao dojam da mu je holokaust nad Židovima i istrebljenje svih onih koji se nisu uklapali u njegovu viziju novoga svijeta zapravo bio prioritetni cilj. Postojale su naznake da je Hitler već 1942. bio poprilično uvjeren kako će izgubiti rat, iako je njemačka vojska još uvijek bila u punom zamahu na gotovo svim frontovima. Nakon toga, polako ali sigurno, Führerovi su vojni pothvati počeli bilježiti ili stagnaciju ili propast. Porazi su se počeli redati sve učestalije i više nije bilo one zapanjujuće lakoće kojom je ostvarivao sve što je zamislio. U isto vrijeme koalicija antinacističkih saveznika postajala je sve čvršća i uspješnija, pa je iduće tri godine Hitler uglavnom provodio u agoniji učestalih poraza sa tek ponekim vojnim bljeskom i pritajenom nadom da će se ratna sreća jednom ipak okrenuti njemu u korist. Godine 1944., shvaćajući da je Velika Njemačka propali projekt, najbliži su suradnici počeli napuštati njenog autora, pa se Hitler osjećao izdanim i prevarenim upravo od onih koje je on stvorio i upisao u njemačku povijest. Njegova krvava avantura sa milijunskim žrtvama konačno je završila početkom svibnja 1945. godine, nekoliko dana nakon što je glavni protagonist svjetske katastrofe već bio mrtav.

SMRT (1945.)

Iako je čitav život bio sklon suicidu, Hitler je sam sebe uvjerio kako je besmrtan, naročito nakon četiri preživljena atentata. Od nacizma je učinio novu, općeprihvaćenu vjeru i sustav gdje je podčinjenost cijele populacije vođi u svakom pogledu apsolutna. Živio je više od pedeset godina gotovo bez prijatelja i bilo kakvog privatnog života, okupljajući oko sebe samo bespogovorne izvršitelje onoga što je zamislio. Evu Braun, ženu koju je oženio samo nekoliko sati prije nego što će zajedno s njim krenuti u smrt, očito je posjedovao kao svojevrsni paravan za sve svoje frustracije, zastranjivanja i neuspjehe. Njemačku, zemlju koju je držao svojim najuzvišenijim idealom, a čiji je državljanin postao tek 1929., ostavio je u ruševinama i desetljećima kasnije podijeljenu u dva suprotstavljena vojna bloka. Apsolutnu je vlast dobio nakon požara u Reichstagu, a neposredno prije nego što će se ubiti tražio je da se njegovo mrtvo tijelo spali, pa je stoga indikativno kako je njegov uspon počeo i završio u znaku vatre. Svoj je apokaliptički put u pakao i karijeru najvećeg masovnog ubojice u povijesti okončao izvršivši samoubojstvo u berlinskom bunkeru 30. travnja 1945. godine.

S jedne strane vegetarijanac i pristaša zdravoga života, koji nikada nije pio niti pušio, s druge je strane postao simbol stradanja i terora, gospodar života i smrti milijuna ljudi. Veliki Führer svoju je neslavnu povijesnu ulogu odigrao na najgori mogući način, kroz metamorfozu od nepriznatog slikara sa bečkih ulica preko govornika čija je retorika hipnotizirala mase, te neupitnog vođe moćne europske države do osamljenog i napuštenog samoubojice. Adolf Hitler postao je sinonim za patnje, stradanja, progone i smrt, ali i opomena svijetu da se takva katastrofa više nikada ne ponovi.

 

Oglasi