Oznake

, , , , , ,

(12.9.1494.-31.3.1547.)

Na samu je Novu 1515. godinu umro Luj XII., francuski kralj, koji ni sa jednom od svoje tri supruge nije imao muškoga potomka. Iz tog je razloga 1506. zaručio, a 1514. i udao svoju kćer Claude za Franju, grofa od Angoulêmea i vojvodu iz francuske dinastije Valois. Učinio je to zato što po tzv. „salijskom zakonu“ žene ne mogu baštiniti francusko prijestolje i isključuju se iz prava nasljedstva, pa ako mu kćer već ne može biti samostalna francuska kraljica, neka barem bude kraljeva supruga. Dvadesetogodišnji vojvoda Valois tako je 25. siječnja 1515. službeno okrunjen za kralja Francuske kao Franjo I.

Rođen je u Cognacu 12. rujna 1494. godine. Majka mu je bila Louise od Savoya, a otac Charles d’Angoulême, inače rođak Luja XII. Turbulentno XVI. stoljeće u kojemu je započeo svoju vladavinu, Franji I. nije donijelo previše uspjeha na vojnom i političkom planu, možda zato što je imao nesreću biti kraljem u vrijeme Karla V. Habsburškog, najmoćnijeg europskog vladara toga doba. S njim je gotovo čitavo vrijeme provedeno na prijestolju vodio borbu, ulazio u razne alijanse, ali protiv cara Svetog Rimskog Carstva – što je i sam želio postati – jednostavno nije mogao puno toga učiniti.

FRANJO I. FRANCUSKI

Najupečatljivije značajke Franjinog kraljevanja nisu postali veliki vojni pothvati, iako je uspio osvojiti Milano, već kultura i umjetnost. Bilo je to doba renesanse i velikih majstora slikarstva, kiparstva, književnosti, a francuski je kralj postao njihov pokrovitelj i zaštitnik. Oduševljavao se opusima Leonarda da Vincija, Rafaela i Michelangela, pa je slao brojne posrednike u Italiju kako bi mu pribavljali njihova djela. Kako je i osobno bio vrlo kvalitetan pjesnik, podržavao je pisce, a kraljevsku je knjižnicu uredio i obogatio raritetima svjetske književnosti onoga doba te rijetkim rukopisima neprocjenjive vrijednosti. Trošio je enormne količine novca obnavljajući dvorce i ostale građevine, a najveći je graditeljski pothvat bila rekonstrukcija i proširenje dvorca Fontainebleau pod njegovim patronatom. Ta je građevina uskoro postala omiljena kraljevska rezidencija, s posebnim čudom u dvorištu, fontanom u kojoj su se miješali voda i vino. Sve je to, naravno, iziskivalo i velike materijalne izdatke. S jedne je strane uzdigao kulturu, književnost, umjetnost, graditeljstvo i znanost do zenita, dok je s druge napravio ogromne probleme francuskoj ekonomiji. Ipak, svojih se strasti nije želio odreći ni pod koju cijenu. U vrijeme kada su se mnogi europski vladari transformirali u apsolutiste, često koristeći golu silu prema podanicima, Franjo I. je na području unutrašnje politike i religije bio vrlo liberalan i tolerantan. Možda je za to zaslužna baš ta umjetnička i pjesnička crta koja je od njega učinila graditelja, a ne rušitelja.

Franjo I. Francuski umro je 31. ožujka 1547. u dvorcu Rambouillet. Pokopan je u bazilici Saint Denis pokraj supruge Claude s kojom je imao sedmero djece. Na prijestolju ga je naslijedio Henrik II., njihov treći sin.

Oglasi