Oznake

, , , ,

(2.4.1473.-12.10.1504.)

Hrvatski ban i slavonski herceg Ivan Korvin rijedak je primjer kraljevskoga sina, još k tome jedinca, koji nakon očeve smrti nije naslijedio prijestolje. Istina, bio je nezakonito dijete, ali povijest pamti i bilježi niz vladara čiji su potomci začeti izvan braka nasljeđivali roditelje bez ikakvih problema, ograničenja i hendikepa što su im majke ili očevi bili ljubavnici ili priležnice kraljica i kraljeva. Ivaniš, kako su ga zvali Hrvati, međutim nije imao tu sreću.

Rođen 2. travnja 1473. iz izvanbračnog odnosa Barbare Edelpeck i hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, prve je godine svoga života proveo pod paskom i skrbništvom bake, očeve majke Elizabete Szilágy-Hunjadi. Ona mu je, kao jedinom unuku prepisala i oporučno ostavila sva svoja velika imanja, pa je mlađi Korvin – uz ono što mu je namijenio i otac – već kao šestogodišnjak bio jedan od najbogatijih plemića Hrvatske i Ugarske. Materijalno gotovo u potpunosti zbrinut imao je sve osim oca, koji kroz Ivanovo rano djetinjstvo nije puno vremena provodio sa sinom niti je previše s njim kontaktirao i sudjelovao u njegovu odgoju. Tek kada je shvatio kako iz braka sa Beatricom Aragonskom neće imati zakonitog potomka, Matija počinje razmišljati o mogućnosti da ga na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedi nezakoniti, ali i jedini sin. Niz nepredvidivih dvorskih spletaka, ponajviše Beatrice Aragonske koja bi tako bila suočena s mogućnošću gubitka vladarske pozicije, te druge nesretne okolnosti spriječile su očevu namjeru da Ivan Korvin vlada Kraljevstvom. Tako je, nakon Matijine smrti 1490. godine, hrvatsko-ugarski tron pripao češkom kralju Vladislavu II. Jageloviću, a tada sedamnaestogodišnji nesuđeni prijestolonasljednik od strane je novoga vladara ukazom promoviran u slavonskoga hercega.

IVAN KORVIN

Pet godina kasnije, točnije u ožujku 1495., postaje hrvatskim banom i ističe se u mnogim bitkama protiv Turaka. Očito je genetika i u njegovom slučaju odigrala ključnu ulogu, jer se -iako relativno mlad – odlučno suprotstavljao Osmanlijama, ništa manje hrabro od svojih poznatih i slavnih predaka. Naime, kralj Matija je vodio mnoge bitke protiv turskih osvajača, a Ivanov je djed bio erdeljski vojvoda János Hunjadi, istaknuti protuturski ratnik, na ovim prostorima puno poznatiji kao Sibinjanin Janko.

Ivan Korvin svoj je ugled među hrvatskim plemstvom, stečen prvenstveno hrabrošću i uspješnim banovanjem, još više ojačao 1496. kada se oženio kneginjom Beatricom Frankopan, kćerkom hrvatskog velikaša i jednog od najcjenjenijih plemića onoga vremena Bernardina Frankopana. U tom je braku rođeno dvoje djece, kćer Elizabeta 1496. i sin Krsto 1499., koji nažalost oboje umiru kao djeca. Krsto je umro samo nekoliko mjeseci nakon oca, 17. ožujka 1505., a Elizabeta tri godine kasnije. Kako je knez Bernardin Frankopan puno radio na tome da prvo zetu Ivanu, a kasnije i unuku Krsti u dogledno vrijeme pokuša osigurati prijestolje, kraljevstvom su kružile priče i glasine da šestogodišnji Krsto nije umro prirodnom smrću, već je iza tog nesretnog događaja stajala kraljica Ana, supruga Vladislava II. Jagelovića. Što god da se dogodilo ostaje činjenica o Krsti kao posljednjem Korvinu, te njegovom smrću izumire loza kralja Matije, zasigurno najmoćnijeg hrvatsko-ugarskog vladara.

Ivanu Korvinu već su kao dvanaestogodišnjaku astrolozi prorekli visoke časti i veliki ugled u društvu, što se kasnije pokazalo kao sasvim točna prognoza. U dva je navrata bio hrvatski ban; prvi puta od 1495. do 1498., a njegovo drugo imenovanje na bansku čast 1499. bilo je bez vremenskog ograničenja, točnije rečeno, kralj Vladislav II. odlučio je da bude doživotno. Ništa manje cijenjen nije bio ni u Mletačkoj Republici, koja ga u svibnju 1497. uvrštava među svoje visoko plemstvo, dok je titulu slavonskoga hercega nosio sve do prerane smrti.

Hrvatski ban Ivan Korvin umro je 12. listopada 1504. u Krapini, ne navršivši trideset i drugu godinu života, a posmrtni ostaci su po banovoj izričitoj želji pokopani ispred glavnog oltara pavlinske crkve Sv. Marije u Lepoglavi.

Oglasi