Oznake

, , , , , , ,

(30.4.1671.)

Kada se spominje Urota Zrinsko-Frankopanska, uvijek uz nju stoji 1671. godina. Međutim, ona je počela odmah nakon što je car i kralj Leopold I. s turskim sultanom Mehmedom IV. 10.kolovoza 1664. potpisao Vašvarski mir, kojeg je većina nazvala “sramotnim”. Taj pridjev dobio je jer mu je prethodila bitka kod sv. Gotharda 1.kolovoza 1664., u kojoj turska vojska doživljava potpuni poraz, a Leopold I. prihvaća takve uvjete mira kao da su Turci bili pobjednici. Tada se udružuju hrvatski i ugarski velikaši nezadovoljni praktično kapitulacijom hrvatsko-ugarskog kralja pred turskim sultanom, te pokreću organizirati otpor protiv Leopoldovog centralizma i apsolutizma. Glavni začetnici pobune bili su hrvatski ban Nikola Zrinski, ugarski palatin Franjo Wesséleny i ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a kasnije im se pridružuju štajerski plemić Erazmo Tattenbach te državni sudac Franjo Nádasdy.

Nikola Zrinski pokušao je pronaći saveznike izvan zemlje, pa počinje pregovore s francuskim kraljem Lujem XIV., koji mu je obećao pomoć, te Ana Katarina Frankopan Zrinski, žena njegova brata Petra, odlazi na pregovore sredinom rujna 1664. s francuskim poslanikom u Veneciji biskupom Petrom de Bonzyjem. Isto tako traže savezništvo i podršku Poljske, Venecije, ali i Turske. Međutim, 18. studenog 1664., ban Nikola Zrinski gine u Kuršanečkom lugu kod Čakovca pod sumnjivim okolnostima, navodno od ranjenoga vepra. Tako urotnici gube vođu, pa na njegovo mjesto dolazi Petar Zrinski , mlađi Nikolin brat, kojega Leopold 1665. imenuje banom. Dok su čekali odgovore potencijalnih saveznika, umiru još dvojica istaknutih predstavnika pobunjenika, ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay (1666.) i Franjo Wesselény (1667.). Godine 1666. Petar Zrinski udaje svoju najstariju kćer Jelenu za ugarskog velikaša Franju I. Rákóczyja, erdeljskog kneza, koji mu se pridružuje. Hrvatski ban Petar 1669. dobija još jednog saveznika, mladog Frana Krstu Frankopana, brata njegove žene Katarine, koji mu postaje glavni oslonac. Upravo je njemu povjereno da vojnički i oružano pripremi ustanak. U međuvremenu je Luj XIV., iako je prije toga najavio tajni savez s hrvatskim i ugarskim velikašima odustao od bilo kakve pomoći. Razlog je bio taj što je njegov poslanik Gremonville sklopio s Leopoldom ugovor o diobi španjolske baštine između Austrije i Francuske. Zrinskoga i istomišljenike tada odbija Venecija, a uskoro i Poljska, jer se njen mladi kralj Wisniowecky oženio Lepolodovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom. Petru ne preostaje ništa drugo nego obratiti se za pomoć stoljetnim neprijateljima – Turcima. Stoga šalje svojeg najpouzdanijeg čovjeka, kapetana Franju Bukovačkog, na tajne pregovore sa sultanom. Bukovački sklapa sporazum po kojemu su Ugarska i Hrvatska trebale doći pod pokroviteljstvo Turske i plaćati godišnji danak od 12.000 talira. Hrvatskom i Ugarskom trebao je vladati Zrinski i njegovi nasljednici, a na čelo Ugarske došao bi Franjo Rákóczy. Oduševljen uspjehom Franjo Bukovački, vraća se u domovinu i podnosi banu izvješće, a on počinje završne pripreme za bunu okupljanjem vojske. Pomogao mu je Fran Krsto Frankopan, koji uspijeva pridobiti hrvatsko plemstvo. Međutim, Zrinski se uskoro počinje sve više kolebati i shvaća da su ga Turci prevarili, a bečki je Dvor u međuvremenu već saznao sve njihove prevratničke planove. Kako bi ublažio teške posljedice za sve sudionike urote, caru i kralju Leopoldu I. šalje svoje posrednike, prvo biskupa Martina Borkovića, a zatim i svog ispovjednika Forstalla sa Petrovim sinom jedincem Ivanom Antunom kao taocem. Zrinski je pokušao pomirenje s Dvorom, a dok je kralj obećavao milost njemu i Franu Krsti Frankopanu, u isto ih je vrijeme proglasio veleizdajnicima i oduzeo Petru Zrinskom bansku čast.

U proljeće 1670. Zrinski i Frankopan odlaze u Beč kralju Leopoldu, ali odmah po dolasku su zatvoreni. Sva su im imanja zaplijenjena i opljačkana već drugi dan nakon njihovog odlaska iz Hrvatske. Nakon godinu dana vođenja istrage osuđeni su na smrt zbog veleizdaje. Dana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) odrubljene su im glave. Istoga dana pogubljen je i Franjo Nádasdy, a 1. prosinca 1671. i Erazmo Tattenbach.

UROTA ZRINSKO - FRANKOPANSKA

Urota Zrinsko-Frankopanska doživjela je potpuni neuspjeh. Može se reći da je njena konstrukcija počela pucati već nakon smrti trojice glavnih začetnika, N. Zrinskog, F. Wesselénya i Đ. Lippaya, kada hrvatsko-ugarski savez slabi zbog nepremostivih razlika u razmišljanju i načinu vođenja pobune.

Posljedice su na kraju bile strašne, ne samo zbog smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, nego zato što su tada potpuno uništene dvije najjače obitelji u Hrvatskoj. Ana Katarina je s kćerkom Zorom Veronikom otpremljena u samostan u Graz, gdje je 16. studenog 1673. poludjela i ispaćena umrla. Zora je zaređena u uršulinskom samostanu u Celovcu gdje je provela pedeset i devet godina. Umrla je 29. siječnja 1735. Judita Petronila Zrinski, također kćer Petra i Katarine, koja je jedina bila pošteđena izravnih represalija bečkoga dvora, umrla je u samostanu klarisa u Zagrebu 1699. godine. Jelena Zrinska, najstarija kćer Petra i Katarine, ostala je udovica 1676., ali se 1682. godine udala za Mirka Tökölija, glavnog vođu ugarskih pobunjenika protiv cara Leopolda. Umrla je u Nikomediji (Mala Azija) 18. siječnja 1703 godine. Ivan Antun Zrinski, jedini sin bana Petra i Katarine imao je najtragičniju sudbinu. Dvadeset je godina proveo u tamnicama, a umro je 11. studenog 1703. u Schlossbergu.

Jedini sin hrvatskog bana Nikole Zrinskog i Sofije Löbl, Adam Zrinski, također je pod čudnim okolnostima poginuo u bitci kod Slankamena kao austrijski potpukovnik 19. kolovoza 1691. godine. Julija de Naro, supruga Frana Krste Frankopana, zajedno s Orfeom Frankopanom, Franovim rođakom, uspjela je pobjeći iz Hrvatske. Orfej Frankopan ju je uspio prebaciti u Italiju, gdje je u rimskom samostanu sv. Terezije i umrla.

Posmrtni ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta u Hrvatsku su preneseni u travnju 1919. godine. Pokopani su u zagrebačkoj katedrali na samu godišnjicu smrti 30. travnja 1919., i nakon 248 godina počivali su u domovini. Godine 1944. pokraj njih su pokopani i posmrtni ostaci Ivana Antuna Zrinskog, Petrovog i Katarininog sina, posljednjeg od roda Zrinskih. Ispod poprsja Petra i Frana Krste stoje riječi koje je napisao mladi Frankopan:

Navik on živi ki zgine pošteno!

 

Dan prije svoje smrti Petar Zrinski napisao je potresno pismo svojoj supruzi Katarini. Pismo je prevedeno na nekoliko svjetskih jezika i spada među najljepša pisma ikada napisana. Katarina ga nikada nije primila.

“Moje drago srce! Nemoj se žalostit svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikašje naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja su ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.”

Oglasi