(28.1.1573.-9.2.1573.)

 

Iako se za službeni početak bune hrvatskih i slovenskih seljaka uzima 28.1.1573., ona je pomno planirana puno ranije i nije se dogodila spontano. Istina je da je neposredan povod za ustanak seljaka bilo zvjersko postupanje velikaša Franje Tahija prema svojim kmetovima, ali razlozi su bili dublji i korijene su imali u enormnim klasnim razlikama toga feudalnoga doba, te je pobuna bila samo posljedica svih ranijih više ili manje značajnijih i uspješnih buna.

Franjo Tahi je većinu svog života proveo u borbi protiv Turaka, a vlasnik polovice imanja Susedgrada i Stubice postao je 1564., kada ih je za 50.000 forinti kupio od Andrije Batora. Tahi je tada bio meštar kraljevskih konušnjika i kapetan u Kaniži.

Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umire mu i žena Jelena Zrinski (sestra kneza Nikole Zrinskog op. S. S.). U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Matiju Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog su kapetana seljačke vojske izabrali Iliju Gregorića. On je bio rođen oko 1520. godine u pokupskim krajevima. Kada su Turci tridesetih godina 16. stoljeća provalili u Kranjsku bio je zarobljen, ali je uspio pobjeći te se nastanio u okolici Zaprešića, na jednom od selišta koje je pripadalo Susedgradu. Kmet Franje Tahija postao je 1564., ali on je, za razliku od mnogih drugih seljaka imao kuću, oranice i vinograd, a primao je i plaću jer je služio u Krajini. Gregorić se nakon neuspjeha bune branio da su ga Gubec i ostali prisilili na sudjelovanje u pobuni.

Početkom 1573. pripreme za bunu bile su u potpunosti završene. Znao je to i hrvatski ban Juraj Drašković, koji zbog nastale situacije saziva sabor za 18.1.1573. u Zagrebu, na kojemu se pojavljuje i Franjo Tahi. Susedgradski kmetovi, iako su bili pozvani, nisu došli već su poslali pismo gdje izražavaju spremnost pokoriti se svakom velikašu kojega im postavi kralj Maksimilijan, osim Franje Tahija. Okupljeni velikaši i plemići pismo su osudili i seljake proglasili veleizdajnicima. To je bio prijelomni trenutak i buna se više nije mogla zaustaviti.

Naime, vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji (Štajerska i Kranjska). Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom. Kmetovi na tim područjima počeli su otkazivati poslušnost svim velikašima, ali i plemićima. Sastavljena je ratna osnova po kojoj su seljaci okupljeni oko Matije Gupca i Ivana Pasanca trebali ostati u Donjoj Stubici, gdje je bilo glavno žarište pobune, kao dio vojske koja će braniti ostale čete, ali i čuvati granice prema Turcima, kako oni ne bi mogli iskoristiti nastalu situaciju i napasti zemlju. Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Bio je 28.1.1573. i sveopća seljačka pobuna je počela. Ubrzo se proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a čete kmetova su se hrabro borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti u političkom smislu kao osnivanje svojevrsnog “carskog namjesništva” u Zagrebu, bili su sve bliži. Međutim, tada se dogodilo nešto što seljaci nisu predvidjeli.

SELJAČKA BUNA

Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca.

Dana 5.2.1573. vojska seljaka doživljava prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je očito obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.

Ipak, odlučujuća bitka dogodila se 9.2.1573. kod Stubičkih Toplica. Kraljevsku vojsku vodio je Gašpar Alapić (kasnije hrvatski ban od 1574. do 1578. op. S. S.), a kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja. Bio je svjestan da će im ta bitka kod Stubice donijeti ili slobodu ili smrt. U početku su se seljaci hrabro borili, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani i poraz je bio neminovan. Mogaić je poginuo na bojnom polju kao i još mnogo seljaka, a velik broj ih je zarobljen.

Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu. Prvo je ubijen Pasanec, a onda i vođa seljaka Matija Gubec, koji je okrunjen užarenom krunom i na kraju, kao posljednji razbojnik, raščetvoren,. Nema zapisa da li je prvo provedeno suđenje.

Protiv ostalih zarobljenih vođa seljačke bune vođeni su procesi u Beču, Grazu, Ljubljani i Zagrebu. Hrvatski ban Juraj Drašković pokušao je spasiti Iliju Gregorića, ali je na neprestana inzistiranja iz Beča i on pogubljen.

Franjo Tahi, kojega su svi vidjeli kao glavnog začetnika kmetske pobune i zato ga osuđivali, umro je samo nekoliko mjeseci nakon propasti seljačke bune, pretpostavlja se (po V. Klaiću op. S. S.) 3.10.1573., iako na njegovoj nadgrobnoj ploči kao datum smrti piše 4.8.1573. Pokopan je u župnoj crkvi sv. Trojstva u Donjoj Stubici pokraj supruge Jelene.

Neuspješna seljačka buna odnijela je više od 6.000 života, a krajevi koji su bili sjedišta pobune ostali su potpuno pusti. Mnoga su sela na području Donje Stubice uništena i spaljena do temelja. Na žalost, seljačka buna iz 1573. nije jedini primjer u hrvatskoj povijesti gdje se zorno očitava tragedija međusobnoga ubijanja. Treba imati na umu da je 16. stoljeće bilo vrijeme kada je Hrvatska bila neprestano izložena turskim napadima, pa je tih više od 6.000 poginulih i nebrojeno trajnih invalida koji su za vrijeme i nakon bune osakaćeni, puno svrsishodnije bilo uputiti u obranu zemlje od Turaka. Ovako smo dobili još jednu povijesnu bitku u kojoj su izgubili svi, a najviše Hrvatska.

Oglasi